“Do svoje 26-e prošla sam 40+ zemalja uz pomoć stipendija. Neke od najzanimljivijih destinacija bile su Rusija, Portugal, Danska, Norveška, Maroko, Gana, Južnoafrička Republika, Argentina, Urugvaj, Brazil, Kuba, Indija te UAE.”

Je li potrebno čekati da nam netko drugi pruži priliku ili smo za svoje odluke odgovorni sami?

Imaju li mladi ljudi u “našem” dijelu svijeta mogućnosti za rast i ostvarivanje svojih snova?

Što se može postići volontiranjem, putovanjima i s malo inicijative?

Na ova i mnoga druga pitanja lijepo odgovara prva priča iz naše rubrike “Someone did it”.

Intervju (tekst i fotografije) u cijelosti prenosimo s portala  http://www.jasam.hr/ .

Autorica: Martina Špoljarić

 

Iva Soldo: Promjena je postala moja zona komfora

Bez kinte u džepu, s diplomom u ruci. Najčešći, otužni opis svake treće mlade osobe u Lijepoj našoj. Svaka druga već je u Njemačkoj ili pak Irskoj. U svakodnevnom moru obeshrabrujućih podataka o sivoj budućnosti, najteže je ostati pozitivan i dosljedan svojim ciljevima. Zato je osvježavajuće upoznati nekoga tko je pokušao. Pokušao i uspio

Iva se nije rodila kao poduzetnica. Naprotiv, prije nekoliko godina zbunjeno je sjedila u srednjoškolskim klupama iz kojih se prebacila na Ekonomski fakultet u Osijeku. Tipičnu priču o diplomi s ekonomije, stručnom osposobljavanju za 2400 kuna i stažu na burzi, zamijenila je osnivanjem digitalne agencije BambooLab. Prije uplovljavanja u poduzetničke vode bavila se internacionalnim marketingom u više od 15 zemalja svijeta gdje je stekla iskustvo u praksi. Surađivala je sa svjetski poznatim organizacijama poput Pencils of Promise tijekom volontiranja u Ghani i drugim afričkim zemljama, a trenutno služi i ulogu ambasadora programa “Semester at Sea”.

Što te je motiviralo i potaknulo da počneš putovati?

Nisam sigurna što me točno motiviralo, no uvijek sam imala osjećaj da moram napraviti nešto drugačije. U to vrijeme bila sam na studiju te sam shvatila da se u svrhu mojih ciljeva moram odmaknuti od onoga što većina radi. Erasmus program 2010. godine i nije bilo toliko raširen i popularan među studentima. Tek danas, kada je većina Erasmus prihvatila kao nešto normalno, puno veći broj studenata odlučuje se na takve korake. Tada, kada sam bila među rijetkim prijavljenima, program se činio kao savršena prilika za promjenom. U Finskoj sam se osamostalila i ono najvažnije, odvažila sama otići živjeti i raditi u stranu zemlju. Uvijek kažem, koja je najgora stvar koja vam se može dogoditi? Nema je.

Koje si sve zemlje uspjela upoznati? Skepticima se čini da su ovakve priče samo izlika za produženi godišnji odmor. Tvoj životopis zacijelo pokazuje drugačije; što si sve radila za vrijeme putovanja i kakvim si iskustvima okrunila svoju biografiju?

Do svoje 26-e prošla sam 40+ zemalja uz pomoć stipendija. Neke od najzanimljivijih destinacija bile su Rusija, Portugal, Danska, Norveška, Maroko, Gana, Južnoafrička Republika, Argentina, Urugvaj, Brazil, Kuba, Indija te UAE.

Prvo Erasmus iskustvo vodi me u Finsku na studij. Zatim odlazim u Kanadu na usavršavanje engleskoga jezika za što kao studentica radim kako bi si priuštila avionsku kartu. Nakon Kanade prijavljujem se za Erasmus praksu u Španjolskoj gdje provodim nešto više od tri mjeseca. Radeći za jednu poznatu španjolsku marketinšku agenciju u Marbelli stječem prva digitalna iskustva koja su imala velik utjecaj na moj život poduzetnice danas. Vjerojatno firma ne bi postojala u ovoj formi da nije bilo svih nabrojanih avantura.

Erasmus je svima dobro poznat, no programi, studentska natjecanja te konferencije koji paralelno omogućuju putovanja, učenje i studiranje, poput One Young World, Airbus Fly Challengea, Semester at Sea, Unreasonable at Sea, Student Competitions.com i sličnih, manje su poznati u studentskim krugovima u Hrvatskoj. Što je prilično loše jer oni omogućuju pokrivenost financija od 100 posto i prilike za proputovati svijet.

Sudjelovala si u većini nepoznatom programu Semestar at Sea. Počeci i dojmovi?

Tijekom studija (za koji osvajam stipendiju zajedno sa još 30-ak internacionalnih studenata iz cijelog svijeta) u sklopu programa “Semester at Sea”, sponzoriranog od strane University of Virginia (SAD), kroz četiri mjeseca prošla sam 17 zemalja svijeta i studirala na brodu koji je pretvoren u kampus. Tijekom tog semestra imala sam sreću volontirati u afričkim zemljama.

Putem svjetske organizacije Pencils of Promise Adama Brauna, pomažem izgradnji škole u ruralnoj Ghani, što se zaista pokazuje kao emocionalno teško iskustvo. Tada shvaćam da volontiranje zaista nije za svakoga jer zahtijeva poseban mindset i prilagodljivost. No, o tome drugom prilikom.

Osim Pencils of Promise avanture, radili smo i na mjerenju te uvrštavanju pothranjene djece u program udruge “OperationHunger” u Cape Townu.

Kako je izgledao dan na “Semestar at Sea” brodu?

Buđenje u sedam sati. Odlazak na trening. Uslijedio bi doručak i jutarnja predavanja. U podne standardno – ručak i neograničene količine kikiriki maslaca (jer ipak smo na američkom programu zajedno sa 700 američkih studenata). Poslijepodnevni sati bili su rezervirani za još predavanja te aktivnosti poput specijaliziranih predavanja vezanih za zemlje koje smo posjećivali, druženja sa mentorima iz IBM-a, Googlea ili predavanja gostiju predavača poput Nobelovca Desmonda Tutua. Večernje sate uglavnom bi provodili uz društvene igre ili u radu na projektima koje smo morali realizirati kroz 120 dana. To jedino, ako nas previše nemirno more ne bi u tome spriječilo.

Mnogi kažu kako im je najveći problem što ne putuju upravo novac. Kako si financijski “podnijela” sva dosadašnja putovanja?

90 posto putovanja uspjela sam realizirati zahvaljujući brojnim stipendijama koje su studentima dostupne, a o kojima se malo priča. Primjerice, Erasmus je svima dobro poznat, no programi, studentska natjecanja te konferencije koji paralelno omogućuju putovanja, učenje i studiranje, poput One Young World, Airbus Fly Challengea, Semester at Sea, Unreasonable at Sea, Student Competitions.com i sličnih, manje su poznati u studentskim krugovima u Hrvatskoj. Što je prilično loše jer oni omogućuju pokrivenost financija od 100 posto i prilike za proputovati svijet. Istaknula bih i platformu HeySuccess putem koje možete pronaći brojne stipendije za financiranje svojih studentskih poduhvata. Ako je meni uspjelo, može i vama.

Jesi li ikad razmišljala o preseljenju na neko od mjesta koja si posjetila?

Naravno, još uvijek o tome razmišljam. Nikada na preseljenje ne gledam kao na nešto trajno. Pa tako kad me pitaju – Kako to da si se vratila u Hrvatsku nakon svih iskustava? – odgovaram s jednostavnim – Ništa ne gledam kao nešto konačno i trajno.

Ima li nekih loših događaja koji su te obeshrabrili i potaknuli da razmisliš povratku u “comfort-zone“?

Promjene su postale moja zona komfora. Upravo zato postajem nervozna kada je sve oko mene mirno. Istinska sreća u životu dolazi uz izazove i nova iskustva. Ako ne radite na sebi i svaki dan vam se svodi na nekakve rutinske radnje i aktivnosti, teško da će vam se otvarati i nove prilike. Ne kažemo bez razloga – Magic happens outside of your comfort zone.

Trenutno radim u timu od devet ljudi u agenciji Bamboolab i zadovoljni smo rezultatima. Dovoljno smo “ludi” da mislimo kako se iz Hrvatske može uspjeti.

Sa samo 26 godina sa svojom si ekipom osnovala agenciju BambooLab. Kako ste došli na ideju osnivanja IT tvrtke i to u Osijeku?

U određenom trenutku shvatila sam da sam (kao i kolege suosnivači) na određenoj prekretnici u životu. Završila sam studij i put oko svijeta te sam trebala nešto drugačije. Ideja osnivanja firme u Hrvatskoj činila se prilično izazovnom. Kao što sam istaknula, dovoljno smo “ludi” da mislimo kako se iz Hrvatske može uspjeti. Trenutno radimo u timu od devet ljudi i zadovoljni smo rezultatima. Za kasnije ćemo vidjeti. Širenje granica djelovanja nikad nam nije predstavljao problem.

Potraga za “vlastitim ja” u srednjoj školi i na početku fakulteta na kraju je dobila najbolji ishod. Što bi poručila mladima koji se sada nalaze na tom raskrižju?

Primijenite metodu pokušaja i pogrešaka. Počnite razmišljati ranije o onom što biste zaista voljeli raditi u životu. Što vas ujutro motivira da se rano probudite? Koje aktivnosti vam se ne čine kao “rad”, već zadovoljstvo? Bilo da se radi o planinarenju ili pisanju, idite za tim snovima u profesionalnom smislu.

Fakultet nije preduvjet da budete uspješni u onome što volite, a 50 odbijenica za praksu promatrajte kao vašu prednost. Morala sam poslati 50 prijava prije nego su dva e-maila sadržavala pozitivan odgovor. Stvar je u načinu razmišljanja. Prevladavanjem svake prepreke postajete jači, pametniji i samostalniji. U ovom konkretnom slučaju, naučila sam da svaka prijava za posao mora biti personalizirana i treba na određen način pokazivati kako vaše vještine zaista mogu pomoći radu firme u koju se prijavljujete. To što ste “timski igrač” ili “znate MS Office” neće vas istaknuti.

Mlade se uglavnom premalo usmjerava i motivira da zaista idu u smjerovima koji ih zanimaju pa tako često svjedočimo situacijama gdje mladi upisuju različite fakultete isključivo iz razloga kako bi nešto studirali i da ih kasnije netko zaposli. Tipičan slijed događanja. Probudite se i shvatite da vi ovisite o sebi, i nitko vas ne može izvesti na “pravi put” osim vas samih.